Povijest Gacke

Gacka je jedna od najstarijih hrvatskih pokrajina. Njezini se žitelji Gačani spominju već početkom 9. st., prvi put 818. g., u vrijeme nastanka i formiranja ranosrednjovjekovne hrvatske države. Borna je prvi hrvatski vladar koji je značajniji veći prostor podrvgnuo pod svoju vlast. U latinskim franačkim zapisima nazivaju ga dux Guduscanorum/Goduskanorum, tj. vođom Gačana, a same Gačane natio Guduscanorum (narod Gačana). Borna je iz matične mu Gacke proširio svoju vlast na Dalmaciju i Liburniju, pa je nazivan po tadašnjoj europskoj velesili Franačkoj dux Guduscanorum, dux Dalmatiae atque Liburniae - knez Gačana, Dalmacije i Liburnije. Smatra se da je prostor tadašnje Gacke obuhvaćao mnogo širi prostor od sadašnjeg, naime da se protezao od rijeke Raše u Istri pa sve do rijeke Une na istoku. Kasnije se Gacka postupno sužavala na današnji prostor. Sredinom 10. st. bizantski car, pisac i filozof Konstantin Porfirogenet spominje hrvatske županije, među njima tri izdvojene: Gacku, Liku i Krbavu - kojima upravlja ban, svim ostalima knez. Time je početkom 10. st. Gacka pripadala u prvu u povijesti znanu bansku Hrvatsku.

Pretpovijesno razdoblje

Područje Gacke bilo je naseljeno u pretpovijesti. Najstariji lokalitet na području Gacke iz tog razdoblja nalazi se na njezinu južnom rubu u Pećini u Lešću. Tragovi pougljenjenih kostiju divljih životinja i kostiju na kojima su jasno vidljivi tragovi kamenog oruđa otkrivaju prisutnost čovjeka iz razdoblja mezolitika - prijelaza iz starijeg u mlađe kameno doba (10000 do 4000 g. prije Krista). Čovjek je tada još uvijek bio lovac na divlje životinje.

Nešto mlađe stanište i tragove nalazimo upravo na području Brinja. Sve donedavno je Siničić špilja, koja se nalazi na putu od Brinja prema Letincu, skrivala svoje tajne. U njoj je živio paleolitski lovac proje 9500 godina prije Krista, (razdoblje mlađeg mezolitika) koji je na glatkom stijenju špilje ostavio još neodgonetnute leptolitičke urezane slikovne prikaze. Grupa ureza, sličnih germanskim runama, najvjerojatnije je primitivni mjesečev kalendar. U špilji je pronađeno i ostataka keramike. Čovjek je još uvijek bio lovac koji se privikavao sjedilačkom načinu života.

Japodi

Tragove iz razdoblja srednjeg i kasnog brončanog doba nalazimo na području Vrhovina. U špilji Bezdanjači pod brdom Vatinovac, samo dva kilometra zapadnije od Vrhovina prema Zalužnici, otkrivena je nekropola stara 1400 g. prije Krista koja ima dva dijela; jedno je vrijeme u pretpovijesti prvi dio ispod jamske vertikale služio za stanovanje (kasnije je glavno naselje bilo na brdu Vatinovac), a drugi koso položeni, veći dio, kao nekropola. To je jedna od najvećih pećinskih nekropola u Europi s otkrivenih više od 250 kostura. Čovjek je tada već uzgajao pripitomljene životinje (goveda, ovce, koze i psa) i žitarice. Iz ostataka materijalne kulture vidljivo je da su na ovom prostoru živjele skupine ljudi koji pripadaju protoilirima, prethodnicima kasnijih formiranih ilirskih plemena.

Ilirsko pleme Japodi javlja se na cijelom prostoru Gacke i šire u kasno brončano doba u 9. i 8. st. prije Krista. Japodska kultura bila je izuzetno bogata i živa, a djelomično se razlikuje od kultura ostalih ilirskih plemena. Upravo najvredniji arheološki nalazi iskopani su na lokalitetima na području Gacke. Japodi su većinom živjeli u svojim gradinama koje su gradili na vrhovima nižih zaobljenih brežuljaka (na Crkvini u Kompolju (Avendo), na Velikom i Malom Vitlu u Prozoru (Arupium), na Velikom i Malom Obljaju istočno od Vrhovina, u Brinju smatra se da se radi o Monetiumu, U Drenovu Klancu, Starom Selu i Švici (samo u Gackom polju ubicirane su 23 njihove gradine). Kultura obrade bakra i izrada izuzetno bogatog nakita (posebno se ističe nakit od jantara i stakla) doživjela je puni procvat u vrijeme starijeg željeznog doba (8 - 5. st. prije Krista).U bogatim se nalazimo posebno ističu prekrasno obrađena oglavlja i japodske kape, koje etnolozi smatraju pretečama današnje crvene muške kape s kratkim resama (neki je zovu i ličkom ili gackom) dinarskog tipa. No, kasniji nasljednici nisu preuzeli samo japodsku kapu, već i druge dijelove muške i ženske narodne nošnje. Japodi s područja današnje Gacke imali su kulturne veze s Etrurcima i Grcima, a preko Panonije i s crnomorskim kulturama.

Rimsko razdoblje

Mirni život Japoda počeli su u 2. st. prije Krista remetiti Rimljani. Gotovo dva stoljeća Japodi su s njima ratovali s promjenjivom ratnom srećom. Pokorio ih je rimski car Oktavijan 35. g. prije Krista.

Dolaskom Rimljana današnji prostor Gacke dobiva na svojoj prometnoj važnosti. Uz izgradnju ceste iz sjeverne Italije prema Grčkoj, rimska vlast donosi postupno tijekom dugog razdoblja i promjene u životu starosjedilaca. Kao svoje središnje naselje izgradili su, proširili i utvrdili Arupium na Velikom i Malom Vitlu u današnjem Prozoru. Prema arheološkim ostacima bio je to značajan lokalitet s javnim zgradama, poganskim hramovima, s uređenim visokim standardima ondašnjeg življenja (podno grijanje). Arupium je bio središnje rimsko naselje na prostoru Gacke, Like i Krbave iz kojega se kontrolirala glavna cesta i raskrižje prema Dalmaciji i Panoniji. Živa prometna aktivnost dovodi u Gacku mnoštvo rimskih vojnika koji donose i rimske kultove. U 2. i 3. st. iz Senie (Senja) prenosi se vrlo rašireni kult boga Mitre, boga Sunca. Mitrička svetišta u Čoviću i Sincu po svojoj su umjetničkoj obradi italskog podrijetla, dok je ono na Špilničkom polju istočno od Otočca panonsko-noričkog podrijetla.

Rani srednji vijek

Slabljenjem moći Rimskog Carstva, u Gacku su počeli prodirati barbarski narodi. Krajem 5. st. dolaze Goti. Na prostoru Dalmatinske Hrvatske uspostavljaju svoju kratkotrajnu vlast. Ima tvrdnji da i samo ime pokrajine Gacke potječe od imena naroda Goti, a značilo bi državica Gota. Nakon Gota, koji su dijelom ostali živjeti na ovim prostorima miješajući se sa starosjediocima, sredinom 6. st. nadiru Slaveni, a krajem stoljeća i Avari. U 7. st. dolaze Hrvati. Prema povijesnim izvorima čini se da su na ovom, klimatski i reljefno teškom prostoru Gacke, razni narodi bili međusobno tolerantniji i nalazili načina za suživot. Tako Konstantin Porfirogenet sredinom 10. st. piše da u Hrvatskoj ima još uvijek Avara koji se razlikuju po obličju od drugih naroda i čini se da ih je ponajviš ostalo upravo u pokrajini Gackoj.

Dolaskom Hrvata na područje Gacke i širenjem svog imena i utjecaja na druge narode, za vrijeme najveće moći tadašnje europske velesile Franačke, stvaraju se prvi nukleusi hrvatske srednjovjekovne države upravo na području Gacke. Iz Gacke je knez Borna proširio svoju vlast na Dalmaciju i Liburniju i stvorio prvi veći državni prostor pod hrvatskim imenom. Krajem 9. i početkom 10. st. vlast u Gackoj ima ban, kao i u susjednoj Krbavi i Lici. Za vrijeme hrvatskih kraljeva, Gacka gubi značenje središnjeg državnog prostora koji se pomiče na područje sjeverne i srednje Dalmacije.

Gacka od 13. do 16. stoljeća

Dolaskom mađarskih kraljeva na vlast u Hrvatskoj, ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. darovao je 1219. g. templarima pokrajinu Gacku. Nedugo zatim (1241.), Gacku pustoše Mongoli. Kan Batij sa svojim je hordama provalio preko Kapele kako bi uhvatio ugarsko-hrvatskog kralja Belu IV. Templari nisu Gacku dugo zadržali u svom posjedu. Kralj Bela im je 1269. g. oduzeo u zamjenu za drugi posjed.

Krajem 13. st. javljaju se knezovi Krčki, kasniji Frankopani Frangepanes). Gacku su dobili u svoj posjed 1290. g. i zadržali je sve do 1468. g. , kad im je preotima ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin. U Gackoj su Frankopani imali utvrđene gradove: Otočac, Prozor, Vrhovine, Dabar, Brlog, Sokol i Jelovik i osim što su utvrdili i podigli gradove i utvrde, gradili su crkve, pomagali samostane i uopće razvijali kulturu i pismenost. Njihova su glavna žarišta bila u Otočcu i Brinju, gdje su ostavili najviše traga. Za vrijeme Žigmunda (Sigismunda) Frankopana u Otočcu je 1460. g. ustanovljena Otočka biskupija, koja je trajala do 1534. g., odnosno do prodora Turaka.

Već krajem 15. st., a svakako u 16. st. prodori Turaka (Osmanlija) bili su sve žešći i opasniji. Godine 1527. Krbava i Lika pale su pod njihovu vlast. Gacka i Otočac postali su granično područje izloženo čestim turskim napadima. Gacka, osobito Gacko polje i vrhovljansko područje, nešto manje brinjski kraj, doživljavaju svoj egzodus početkom 16. st. kad se stanovništvo masovno iseljava i bježi prema Primorju, Gorskom Kotaru i Kranjskoj te sjevernoj Hrvatskoj, Mađarskoj i Austriji. Ostaju naseljeni samo Otočac, Brinje i Prozor.

Gacka kao dio predziđa kršćanstva

Da bi spriječio turske provale ugarski kralj Matijaš Korvin ustanovio je 1469. Senjsku kapetaniju, kojoj su od 1538. g. pripadale utvrde: Otočac, Prozor, Brlog, Brinje, Senj, Jablanac i Bag. Godine 1578. reorganizirana je krajiška obrana i ustanovljena Primorska krajina u kojoj će Otočac i Brinje ostati dvije stožerne stoljetne utvrde za obranu Gacke. Do konačnog izgona Turaka iz Krbave i Like 1689. g. u Gackoj se s njima vodilo nekoliko uspješnih bitaka. Grof Petar Zrinski je s Otočanima 1655. g. dva puta potukao Turke, 1657. g. Otočani i Senjani su na Gusić polju razbili 6000 Turaka, da bi 1663. g. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan potukli kod Jurjevih stijena sa svojih 2000 vojnika 8000 Turaka i konačno osujetili daljnje turske upade u dubinu slobodnog hrvatskog područja.

Odmah nakon progona Turaka iz Krbave i Like, u čemu se posebno istaknuo brinjski pop Marko Mesić, Vojna granica pretrpjela je novu reorganizaciju. Cijelo područje Gacke predano je na upravljanja Krajiškoj upravi u Karlovcu. Nestankom turske opasnosti krajem 17. st. na pusti gacki prostor planski se naseljavaju doseljenici iz Gorskog Kotara, Kranjske, Primorja i sjeverne Dalmacije. Od stare Otočke kapetanije formirana je 1746. g. slavna Otočka pukovnija koja je obuhvaćala prostor od mora pa sve na istok do bosanske granice, a trajat će sve do razvojačenja Vojne granice krajem 19. st. No, represivni sustav Vojne Granice, te najveće vojarne u cijeloj Europi, izazvao je nezadovoljstvo i pobunu Brinjaka 1746. g. Pobuna je ugušena, a pobunjenici drastično kažnjavani. Gačani su tijekom 18. st sve do sredine 19. st sudjelovali ne samo u ratovima s Turcima braneći austrijsku carevinu, nego su morali ratovati diljem Europe za potrebe bečkog dvora. U tim ratovima, a posebno u gušenju mađarske revolucije 1848. g., isticali su se svojim junaštvom za što su dobili ugledna carska priznanja. Razvojačenjem Vojne granice 1881. g. gacki prostor ulazi u sustav civilne Hrvatske dočekavši tako raspad Austro-Ugarske Monarhije 1918. g.

Gacka u 20. stoljeću

Raspadom Austro-Ugarske Gacka je prvi put u južnoslavenskoj zajednici. Godine 1939. je u Banovini Hrvatskoj. 1941. g. Otočac i Vrhovine pripali su Velikoj župi Gacka i Lika, dok je Brinje bilo u Velikoj župi Vinodol i Podgorje. Za vrijeme II. svjetskog rata u Otočcu je održano prvo zasjedanje ZAVNOH-a, prvog partizanskog antifašističkog predstavničkog tijela Hrvatske. Svršetkom II. svjetskog rata Otočac i Brinje postali su kotarska mjesta, a Vrhovine općinsko.

Godine 1991. Gačani su doživjeli svoju katarzu u ratu sa Srbijom i domaćim srpskim pobunjenicima. Okupirana je jedna trećina gackog teritorija na sjeveroistoku. Za vrijeme žestokih napada, Brinje, a osobito Otočac i okolna naselja pretrpjeli su velika razaranja i brojne ljudske žrtve. U novom teritorijalnom upravnom ustrojstvu Republike Hrvatske Otočac je 1993. g. dobio status grada, a Brinje i Vrhovine ponovno su općine. Grad Otočac, općine Brinje i Vrhovine nalaze se u Ličko-senjskoj županiji.

newsletter

 

Primajte svakodnevne novosti i obavijesti putem email-a.