Vladimir Varićak (1885.–1942.) – matematičar, rođen u Švici 1865. godine. Diplomirao je matematiku i fiziku na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Najprije je radio je kao srednjoškolski profesor diljem Hrvatske, da bi 1891. doktorirao na matičnom fakultetu u Zagrebu. Bio je predstojnik Katedre za matematiku od 1889. pa sve do 1942. te predstojnik Geometrijskog seminara od 1925. do 1928. na Mudroslovnom fakultetu. Član HAZU-a (JAZU) je bio od 1903., također i član Češke akademije znanosti i SANU-a. Bio je suradnik na Hrvatskoj enciklopediji. Osobna mu je znanstvena preokupacija bila neeuklidska geometrija i njene aplikacije na Einsteinovu teoriju relativnosti. S Einsteinom je vodio korespondenciju od 1909. do 1913. Među prvima se bavio proučavanjem rada Ruđera Boškovića, znatno pridonoseći analizi Boškovićeva matematičkog djelovanja. Njegovi radovi iz neeuklidske geometrije i teorije relativnosti imali su velikog odjeka u međunarodnima znanstvenim krugovima, radovi iz teorije relativnosti su mu bili veoma citirani. Dr. Vladimir Varićak je bio ugledni znanstvenik svjetske reputacije, jedan od vodećih europskih specijalista za Einsteinovu teoriju relativnosti. Lik je izradio akademski kipar Ljubo de Karina iz Brseča.

Nikola Mašić (1852. – 1902.) – slikar,rođen u Otočcu 1852. u obitelji bogata trgovca. Zanima se za slikarstvo, odlazi u inozemstvo, pokušava studirati slikarstvo u Beču, zbog boležljivosti prekida studij, nastavlja u Grazu, da bi završio u Monakovu kraj Muenchena. 1880. vraća se u Hrvatsku i radi svoje poznate slike iz Posavine. 1884. imenovan je profesorom u novoustrojenoj Kraljevsko-zemaljskoj obrtničkoj školi, izabran je za učitelja risarske struke na Hrvatskom sveučilištu. 1888. godine izabrala ga je JAZU za ravnatelja akademijske Strossmayerove galerije slika, sve do njegove smrti. Hrvatska je odala priznanje Mašiću, još za života, uvršten je u Album zaslužnih Hrvata XIX. st. U svoje vrijeme više je bio cijenjen u inozemstvu nego u domovini. Mašić je najveće slikarsko ime koje je poteklo iz Gacke. Otočac mu se odužio jednom ulicom. Lik je izradio akademski kipar Saša Stanišić iz Crne Gore.

Stjepan Sarkotić (1858. – 1939.) – vojnik rođen 1858. g. u Sincu u vojnoj obitelji. Vojnu akademiju završio je u Bečkomu Novomu Mjestu, završio je i Ratnu školu. Vojna karijera mu je bila u velikom usponu, unaprijeđen je u podmaršala već 1911., naslijedivši 1912. godine Svetozara pl. Borojevića kao zapovjednoga generala VI. Kraljevskoga madžarskog domobranskog okruga, zapravo zapovijedao je hrvatsko-slavonskim domobranstvom sa sjedištem u Zagrebu. Car Franjo Josip imenovao ga je 1914. za zapovjednoga generala u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji s odgovornošću vojnoga guvernera. Tim postavljenjem Sarkotić je držao vlast Bosne i Hercegovine i Dalmacije. Najslavniji trenutak Sarkotićeve vojne i političke karijere je vrijeme kad je bio posljednji zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine i vojni upravitelj Dalmacije i osvojene Crne Gore. Ovu visoku dužnost predao je 3. studenoga 1918. Glavnom odboru Narodnoga vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu, boreći se do posljednjega daha za interese Hrvata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Sarkotić je bio jedan od glasnijih zagovornika trijalističkoga uređenja Monarhije. Predložio je Caru da Bosnu i Hercegovinu pripoji Hrvatskoj. Završetkom vojne karijere Sarkotić nije ostao pasivan, kraće vrijeme živio je u Hrvatskoj, ali se trajno nastanio u Beču, gdje je umro i pokopan. Lik je izradio kipar Janko Mošnja iz Pule.

Nikola Maštrović (1791.–1851.) – vojnik, rođen u Makarskoj. 1843. preuzima dužnost brigadira Otočke pukovnije. Iako Maštrović nije boravio dugo u Otočcu, od 1843. do 1849. g., za to kratko vrijeme ostao je zapamćen kao „otac kraja“ zbog svog humanitarnog rada sa siromašnima krajišnicima. Brinuo je o svekolikomu duhovnom i gospodarskom razvitku područja Gacke i Krbave, dijela Like i Podgorja, poticao je razvitak školstva i uređenje škola u Otočcu, bio je graditelj cesta, nastojao je brinuti o racionalnom gospodarenju šumama, o vodenim tokovima, zauzimao se za podizanje crkava u mjestima u kojima ih nije bilo, a one sagrađene i zapuštene nastojao je obnoviti i opskrbiti nužnim crkvenim inventarom. Za njegovo vrijeme u Otočkoj pukovniji nije umro od gladi niti jedan čovjek, pomagao je nemoćnima i bolesnima, svojim novcem je u prijekoj potrebi 1845. i 1846. g. graničarima kupovao žito, u svomu trošku dao je 1845. g. tiskati knjižicu pod nazivom Knjiga gospodina oberstara Maštrovića svoijem Otočanom. Početkom 1844. g. organizira u Otočcu glumačku družinu koja je imala predstave na hrvatskomu jeziku, mnogo ranije nego se to dogodilo u Zagrebu. Lik je izradio akademski kipar Carlos Roberto Monge Sanchez iz Meksika.